Ivan David
Ljubljana diše punim plućima!
REPORTAŽA: 6. PARADA PONOSA, LJUBLJANA 1. 07. 2006.
Tjedan dana nakon 6. zagrebačkog Pride-a, koji se ove godine održao pod nazivom Internacionala Pride, a na kojemu su se okupili sudionici iz 14 zemalja jugoistočne Europe, u Ljubljani se održala 6. Parada ponosa pod geslom: Dovolj! Odvrzimo maske!. Bio je to sasvim dobar razlog da se te subote posjeti Ljubljanu, i na licu mjesta doživi dah slobode koja nedvojbeno stanuje u susjednoj nam Sloveniji.
Mala grupa aktivista Iskoraka iz Zagreba (Branka, Dorino, Miljenko i Vinko), zaputila se u ranim jutarnjim satima prema Ljubljani. Vještom vožnjom Stare vještice, 153 kilometra prevaljena su začas, i već za sat i nešto bili smo u slovenskoj metropoli. Sam dolazak u Ljubljanu koja je nekoliko puta manja od Zagreba, sasvim je sigurno poseban doživljaj. Pitomi gradić, čistih i mirnih ulica, ugodne klime i ležerne europske atmosfere, svojom urednošću i mirnoćom naprosto osvaja svoje posjetitelje. Čovjek se jednostavno osjeća ugodno, a šetnja gradom, bez prometne buke, gradske gužve i vreve, pravo je osvježenje.
"Jake" snage MUP-a"
Okupljanje sudionika Parade ponosa bilo je na trgu u centru grada, ispred zgrade gradske uprave. Velika zastava duginih boja prostirala se posred trga, oko nje stajala je hrpa transparenata a šaroliko društvo većinom mladih ljudi veselo je čekalo početak povorke. Čitav grad je disao opušteno, a na trgu i obližnjim ulicama prolaznici su se zaustavljali znatiželjno gledajući, a nerijetko i fotografirajući, nesvakidašnji skup.
Miha Lobnik, slovenski gej aktivist, kaže nam da su ove godine organizatori Parade ponosa bili primorani osigurati „jaču“ policijsku zaštitu zbog incidenta koji se nedavno dogodio u Mariboru, pa smo na trenutak pomislili da čekamo „dečke u plavom“ kako bi povorka mogla krenuti. Međutim, prevarili smo se! Policajcima tog dana u Ljubljani nije bilo ni traga ni glasa, ne računajući njih 5, koliko smo ih ukupno uspjeli prebrojiti tijekom čitavog trajanja Pride-a, a od kojih su se neki sasvim ugodno uklopili pa i zabavljali s ostalim sudionicima skupa. Oko 12 sati, povorka je formirana i marš kroz Ljubljanu je otpočeo. Sama povorka je mnogo duža nego u Zagrebu, i kretala se kroz cijelu urbanu jezgru grada, a ono što je u svakom slučaju, u usporedbi s zagrebačkim Pride-om, nezaboravno i fascinantno, jest činjenica da između sudionika povorke i građana koji su se tog dana zatekli u gradu, nema apsolutno nikakvih zaštitnih kordona kako policije, tako ni zaštitara. Niti jedna psovka, niti jedan uvredljivi povik, niti jedan izgred, ama baš ništa što bi narušilo pozitivnu atmosferu vesele povorke. Štoviše, osmjeh na licima promatrača, a nerijetko i domahivanje nekom od poznanika unutar povorke, cijelu tu šetnju slovenskom metropolom učinio je još dražesnijom i veličanstvenijom. Na susjede Slovence doista imamo zašto biti ljubomorni! Stupanj njihove građanske tolerancije je nešto predivno, što u Hrvatskoj možemo tek poželjeti.
"Gradonačelnica na bini, uz transseksualca i le zbor"
Nakon povorke, program slovenske 6.Parade ponosa nastavljen je na drugom trgu u centru Ljubljane. Za razliku od zagrebačkog Internacionala Pride-a, koji je ove godine s jedne strane svojom ikonografijom bio izrazito politički nabijen, a s druge na kojemu političarima, pa ni onima koji zdušno zastupaju prava GBLT zajednice, organizatori nisu ostavili mjesta; na slovenskom Pride-u političkim podjelama i provokacijama nije bilo ni traga ni glasa, ali se zato kao pokroviteljica i sudionica Pride-a pojavila osobno gradonačelnica Ljubljane, svojom nazočnošću i kratkim pozdravnim govorom dajući cijelom skupu još veću važnost.
Uz kratke govore slovenskih gej aktivista, posebno dojmljiv nastup imale su lezbijke iz zagrebačkog Le Zbora. Za vrlo doro pjevanje cure zaslužuju svaku pohvalu. Tu je naravno i nezaobilazna Salome, uvijek u dobroj formi, a koja je vrsnom interpretacijom Severinine Štikle, digla trg na noge, pa namamila i Iskorakove aktiviste da zaplešu s hrvatskom zastavom povezanom sa zastavom duginih boja. Sve u svemu, više od dva sata programa nimalo nisu bila dosadna, a oko 300 sudionika Pride-a, koliko ih je prema našim procjenama bilo, zabavljalo se odlično.
"Sloboda na ulicama"
Poslije službenog dijela Pride-a, većinu sudionika moglo se vidjeti po svim ulicama kako slobodno šeću gradom, bez straha od nasilja. Mi smo otišli i do Kafeterije Lan, malog kafića s terasom u središtu grada, gdje je omiljeno okupljalište GBLT populacije. U ugodnom društvu Dražene, lezbijke s otoka Brača koja već 10 godina živi u Sloveniji, slušali smo priče o životu u Sloveniji. Tu smo zatekli i Salome, u jednako veličanstvenom izdanju kao i na Pride-u. U kasnim popodnevnim satima krenuli smo nazad prema Zagrebu, puni pozitivnih dojmova, s odlukom da ćemo se dogodine opet vratiti i željom da i Hrvatska bude sutra ono što Slovenija danas već jest: zemlja slobodnih i ponosnih ljudi.
napisao: Vinko Kalinić
foografirao: Dellfino
www.gay.hr
Naprosto ne želi biti "zdrav"
IVAN DAVID, HRVATSKI JE PJESNIK, RODOM IZ SPLITA,
KOJI PIŠE HOMOSEKSUALNU POEZIJU
Ivan David (ime je pseudonim, rođ. 1974.) iskorak je napravio u domaćem pjesništvu, progovarajući nedvosmisleno o svojoj homoseksualnosti u poetskoj zbirci "Adame koji jesi"
Piše: Andrea Radak
"Svaka moja pjesma je svojevrsna eksplozija mojih osjećaja – u tom kontekstu element homoerotičnosti nije ništa drugo nego najintimnija i najdublja refleksija mojih unutrašnjih doživljaja. To sam ja, ovaj koji jesam, i odreći se toga značilo bi odreći se sebe, odreći se svoje duše, svoga tijela, svoje pjesme…", veli mladi pjesnik
Kada govorimo o današnjem hrvatskom društvu, biti pripadnik manjine ili tek, kako se to metaforički kaže, slobodni strijelac, znači biti unaprijed osuđen na izolaciju, getoizaciju, diskriminaciju", kaže Splićanin, dobitnik pjesničkih nagrada na Lidranu i Marulovim danima, koji pod pseudonimom Ivan David potpisuje kolumne u web gay magazinu. Prema vlastitom opredjeljenju, "kopile, nezakonito dijete današnjeg hrvatskog društva", jer ne želi biti dionikom bilo koje dominantne skupine, organizacije, stranke ili ideologije, Ivan David iskorak je napravio i u domaćem pjesništvu, progovorivši nedvosmisleno o svojoj homoseksualnosti u poetskoj zbirci Adame koji jesi.
Gay kultura
"Da bismo uopće mogli govoriti o kulturnoj produkciji gay zajednice, prije svega treba sagledati u kakvom je stanju sama ta zajednica. Unatoč nekim pokušajima da se hrvatski homoseksualci okupe u neku udrugu uz pomoć koje bi započeli proces svoje društvene emancipacije, sve do početka novog tisućljeća nije moguće govoriti o nekom organiziranijem obliku djelovanja gay zajednice", kaže pjesnik, podsjećajući na to kako je lezbijska grupa Kontra registrirana tek 2002., kada je osnovan i Iskorak, grupa za promicanje i zaštitu različitih spolnih usmjerenja.
"Javno se deklarirati kao homoseksualac u doba kada se ni jedan javni WC nije mogao otvoriti a da na njegovu otvaranju ne sudjeluje ako ne biskup, a ono barem svećenik, značilo je dotaknuti same temelje jedne licemjerne fikcije na kojoj je počivalo čitavo društveno uređenje. Emancipacija homoseksualaca u takvom društvu gotovo je nemoguća. No, stvari se ipak kreću!"
Vrata javnog života i društvene emancipacije homoseksualaca tek se počinju otvarati, pa će se vidjeti hoće li kulturna produkcija gay zajednice – jer među hrvatskom gay populacijom, kao i u svijetu, sigurno ima mnogo talenata koji svoju homoseksualnost pokušavaju izraziti i putem umjetnosti – postati ravnopravnim dijelom dominantne kulturne proizvodnje. "Kada govorimo o književnome stvaralaštvu, svakako treba spomenuti mladu pjesnikinju Sanju Sagastu, koja je objavila prvu cjelovitu i samostalnu zbirku lezbijske poezije u Hrvatskoj", kaže David.
Bolesna dijagnoza
Podsjećamo na neslavne rezultate istraživanja dominantnih vrijednosti u Hrvatskoj provedenog 1995. i 1996. godine, koji upućuju na snažno izraženo socijalnu distanciju prema osobama homoseksualne orijentacije: te su osobe kao potencijalni susjedi bili manje poželjni čak i od političkih ekstremista i kriminalaca (sic!). Ivan David kaže kako je najčešći "argument" onih koji nastoje osporiti pravo homoseksualaca na normalan građanski život to da je homoseksualnost neprirodna i bolesna.
"Pa dopustite mi da barem ovdje budem malo autoironičan. Da, slažem se, ja sam bolestan, kronično bolestan! Međutim, dijagnoza moje bolesti je nešto sasvim drugo od onoga što propovijedaju homofobi. Recimo, moja kronična averzija prema svemu onome što poziva na zator i uništenje svake, pa i najmanje različitosti, iz njihova kuta gledišta doista jest bolest koju sam spreman priznati u svakom trenutku. U državi i društvu u kojima je sasvim normalno i prirodno da se ljudi diskriminiraju i progone samo zato što su po svojim nacionalnim, vjerskim, političkim ili seksualnim datostima drukčiji od većine, i to pod otvorenim ili prešutnim blagoslovom državnog vrha, Crkve i drugih nacionalnih institucija, ja se doista osjećam bolesnim – namjerno, svojevoljno i uporno.
Naprosto ne želim biti zdrav! Ne želim biti "normalan" Hrvat po mjeri Đapića, Rožića ili Krpine! Ne želim biti "ćudoredan" kršćanin po mjeri don Bakovića ili don Kustića! Ne želim se pomiriti s farsom po kojoj su logori, zločinstva, pljačke, plagijati, etničko čišćenje, nacionalno maltretiranje i ine `državotvorne i kršćanske vrijednosti` prirodno i normalno stanje u kojemu je moguće izgraditi išta zdravo, normalno i prirodno."
Poetska terapija
U tom socijalnom kontekstu, poezija Ivana Davida osim estetske ima i terapeutsku vrijednost, jer kroz nju, kako kaže, pokušava stvoriti paralelni svijet; svijet u kojemu bezuvjetna ljubav neće biti bolest; svijet u kojemu mjesto rođenja neće biti obilježje po kojemu će se određivati bilo koje ljudske vrijednosti; svijet u kojemu to što je netko Ciganin, Srbin ili homoseksualac neće biti preprekom da se ostvari kao čovjek.
-----------------------------------------------------------------------
"Hrvatski mentalitet predmnijeva kako je sve što je muško, snažno i ratoborno plemenitije i vrjednije od onoga što je žensko, nježno i osjećajno. Svakako da je u takvu okruženju izražavati i živjeti svoju osjećajnost već kao pjesniku teško i za mnoge sumnjivo, a o homoseksualnosti da i ne govorimo"
-----------------------------------------------------------------------
Pitamo ga očekuje li neke negativne reakcije zbog homoerotskog sadržaja pjesama, tim više što bi mnogima moglo zazvučati blasfemično to što se istodobno snažno oslanja na domaću pjesničku tradiciju.
"Nikada se nisam povodio za time kako će na ono što radim reagirati neki autoritet i hoću li zbog toga biti prihvaćen ili ne. S jedne strane neki vražji gen, neki crv sumnje oduvijek je bio u meni. S druge, uvijek sam nastojao biti svoj, samo svoj, prečesto izvan svih okvira koji su me pokušavali omeđiti. Upravo iz tog razloga i pišem poeziju. Ne zbog toga da bih se nekome svidio ili ne. Ne zato da bi okolina reagirala ovako ili onako. Nego jednostavno zato da izbacim iz sebe ono što se nataložilo u meni i što me tjera do erupcije. Svaka moja pjesma je svojevrsna eksplozija mojih osjećaja, i osim toga što poeziju pišem, ja je i istinski proživljavam, ona izvire iz mog života.
U tom kontekstu taj element homoeotičnosti nije ništa drugo nego najintimnija i najdublja refleksija mojih unutrašnjih doživljaja, previranja i stremljenja. Drugim riječima, to sam ja, ovaj koji jesam, i odreći se toga značilo bi odreći se sebe, odreći se svoje duše, svoga tijela, svoje pjesme… Ma koliko to nekome smetalo i ma koliko negativne bile reakcije okoline, ja si to odreknuće vlastita sebe ne kanim dopustiti, a ponajmanje iz razloga što bi to moglo štetiti nekakvome "javnom moralu, ćudoređu" i ne znam čemu već.
Sin i dite
A što se pak bogohulja tiče i mog oslanjanja na domaću pjesničku tradiciju, mogu reći samo to da u Boga vjerujem mnogo više negoli u ovozemaljske propovjednike apsolutnih istina, i da sam upravo Njegovom milošću rođen pod istim ovim "nebom plavetnim" pod kojim su rođeni i jedan Tin Ujević, Vesna Parun, Josip Pupačić, Boris Maruna i mnogi drugi u čijem sam pjesništvu okupan i upravo čijom sam se zaslugom (ili krivicom?!) zaljubio u pisanu riječ."
Prema autorovoj ocjeni, našim društvom dominira militaristički duh, žica marcijalnosti proteže se već desetljećima kroz čitav sustav vrijednosti, neovisno o političkim mijenama. "Evo najbanalnijeg primjera, koji sam za sebe može govoriti dosta: kada se, recimo, u Dalmaciji rodi sin, onda ćaća s ponosom kaže kako mu se rodio sin, ali kad se rodi kći, onda se nije rodila djevojčica, već se rodilo dite! Ta mala i banalna diskriminacija, ma koliko na prvi pogled izgledala smiješnom, duboko u sebi skriva upravo taj militaristički, marcijalni mentalitet, mentalitet koji predmnijeva kako je sve ono što je muško, snažno i ratoborno plemenitije i vrjednije od onoga što je žensko, nježno i osjećajno. Svakako da je u takvom okruženju izražavati i živjeti svoju osjećajnost već kao pjesniku teško i za mnoge sumnjivo, a o homoseksualnosti da i ne govorimo. I zaista, treba mnogo osobne hrabrosti za oduprijeti se pritisku okoline koja od tebe unaprijed očekuje da budeš "muškarčina".
Stoga Ivan David drži kako je važno stalno ponavljati: Ej, ljudi, ako sam i peder, i ja sam čovik!
Radije bih umro…
Na subotnju zagrebačku Gay paradu Ivan David nije mogao doći, ali kaže kako sudjelovanje jednog ministra – i to ministra unutrašnjih poslova – kao i nekoliko visoko rangiranih političara budi nadu da će i u Hrvatskoj uskoro biti moguće živjeti drukčijim životom.
"Prateći skromne izvještaje putem televizije i Interneta, unatoč svoj onoj rulji zajapurenih huligana, nakon dugo godina bio sam ponosan što sam Hrvat i što pripadam jednoj maloj, ali ponosnoj gay zajednici. Gledajući taj sudar dvaju svjetova: onog umirućeg – žednog krvi, zatiranja, progona… i ovog rađajućeg - gladnog života, ljubavi, slobode, u jednome trenutku pred očima mi je zatitrala slika pokojnog Vlade Gotovca kada je održao jedan od svojih najznamenitijih govora "Generali, Hrvatska se ne boji!" na prosvjednom skupu ispred komande 5. vojne oblasti u Zagrebu. Ono što je on poručio hrvatskim majkama tada, to mogu danas i ja s ponosom reći hrvatskim homoseksualcima: "Radije bih umro s vama nego živio s njima!"
Slobodna Dalmacija, Forum, 3. srpnja 2002.
Čuvari inkvizicije
Kao redovitom posjetitelju web portala namijenjenog homoseksualcima (www.gay.hr), nedavno mi je zapeo za oko zanimljiv članak Pavla Primorca, stanovitog "diplomiranog teologa, svećenika i katoličkog publicista", objavljen u Vjesniku od 14. 11. 2003. pod bombastičnim naslovom "Kreatori neoliberalnog nadčovjeka sve nervozniji".
Kako nisam primijetio da je netko od strane homoseksualaca reagirao na ovaj tekst, pa ni sam Dorino Manzin, kojega stanoviti "diplomirani teolog, svećenik i katolički publicist" izravno napada u stilu inkvizitora, optužujući ga ni više ni manje nego za "kreiranje neoliberalnog nadčovjeka", a imajući u vidu svu blasfemičnost, prijetvornost i zlobu izokrenutih teza izraženih u spomenutom tekstu, neka mi bude dopušteno, kao katoliku i homoseksualcu, odgovoriti dotičnom gospodinu.
Naime, gospodin Primorac uvodno se tuži kako Dorino Manzin, lider homoseksualne udruge "Iskorak" nije odgovorio na njegov članak već prije objavljen u Vjesniku, nego ga je ignorirao, ali ujedno taj njegov tekst stavio na web stranicu posvećenu osobama istog spola. Time je, po gospodinu Primorcu, Dorino Manzin "pokazao tipičnu gestu europejskog nadčovjeka kojemu je bio cilj diskreditirati mene (dakle, gospodina Primorca op.ur.) kao katolika i publicista, osobito kada je dao moj (Primorčev op. ur.) tekst na seciranje posjetiteljima weba i onima kojima se on nametnuo kao mesija".
Doista ne znam što je gospodin Primorac pisao u svom prethodnom članku. Vjerojatno ništa toliko interesantno i zanimljivo što bi ponukalo želju za pisanjem kod Dorina Manzina. Ne znam zašto gospodin Primorac to shvaća kao diskriminaciju, osim ukoliko sebe ne doživljava kao mesiju kojemu su svi dužni odgovarati kada se njemu to prohtije? Uz to, ako se sporni tekst gospodina Primorca našao na gej portalu, vjerojatno se ticao gej tematike, pa je bilo logično da bude tamo i prenijet. Dakle, iz svega se može zaključiti tek da je Dorino Manzin uredno obavio svoj dio posla, i to ne kao nikakav "nametnuti mesija" već kao jedan od brojnih i uredno izabranih urednika gej portala. U čemu se, dakle, očituje "tipična gesta europejskog nadčovjeka" nije mi baš jasno, no da je gospodin Primorac sve nervozniji, to mi je potpuno jasno, pa čak i razumljivo. Prije svega, riječ je o stavovima gospodina Primorca i njegovoj nasrtljivosti kojom ih pokušava nametnuti hrvatskoj javnosti, a koja, na sreću, sve više ostaje gluha za govor mržnje i otvorene pozive na linč. Pa ipak, sa stavovima gospodina Primorca se može, dapače, i mora polemizirati! Dakako, zbog higijene, moralne i duhovne!
Jedna od udarnih teza gospodina Primorca glasi ovako: "U Hrvatskoj se danas izgrađuje nova vrsta ideologije, a to je ideologija europejskog nadčovjeka – onoga koji samoglorificirajuće raste u svijesti o svojoj vlastitoj vrijednosti naspram onih koji ne ulaze u njegovu koncepciju svijeta i društva".
Kada gospodin Primorac govori o "novoj vrsti ideologije", onda, bar u ovom svom članku, predmnijeva prije svega artikuliranje zahtjeva gej zajednice koja se u proteklih nekoliko godina i u Hrvatskoj usudila organizirati i zatražiti svoja prva te ukazati na svoje postojanje. Eto, upravo tu, gospodin Primorac vidi tog svog novog "europejskog nadčovjeka"! I kako sada polemizirati s gospodinom Primorcem? Činjenica da se čovjek može roditi kao homoseksualac, kod gospodina Primorca već sama po sebi stvara nervozu. Ali unatoč nervozi gospodina Primorca, to jest činjenica i s njom je suludo polemizirati, iz jednostavnog razloga jer je činjenica. S činjenicama se ne može polemizirati, njih se može tek razumjeti ili ne-razumjeti, prihvatiti ili ne-prihvatiti, sagledavati ih na ovaj ili na onaj način. Kada bi se spustio na primitivnu razinu razmišljanja kojom pokušava polemizirati gospodin Primorac, nasuprot sintagmi o "novom europejskom nadčovjeku" mogao bih suprotstaviti sintagmu o "starom i priglupom kvazikatoličkom polučovjeku". Ali, želim vjerovati, da je Hrvatska već preumorna od takvih i sličnih sintagmi. Uz to, zloba, prijetvornost i blasfemičnost teza gospodina Primorca upravo na njima postaje kristalno jasna.
Jednostavno, treba naglasiti: homoseksualnost nije ideologija! Homoseksualnost je tek jedna od mogućih varijanti čovjekove seksualnosti koja se može pojaviti kod bilo koga. To što je netko homoseksualac, heteroseksualac, biseksualac ili pak transseksualac, nikoga ne čini niti polu niti nad čovjekom. Ona je tek dio ljudskog identiteta. Pravo na svoj seksualni identitet jedno je od temeljnih ljudskih prava, poradi kojega nitko ne smije biti diskriminiran. To je ono što propovijeda Dorino Manzin i udruga kojoj je na čelu. S tim svojim stavom, koji je ujedno jedina njihova "ideologija", oni ne stoje nasuprot nikome! Dapače, oni žele biti tek jednaki i ravnopravni sa svima drugima, jer to je naprosto njihovo pravo koje im nitko ničim ne može osporiti. Nasuprot, pak, njih stoji gospodin Primorac sa svojom homofobijom, koju umotava u celofan kršćanskih vrijednosti. Dorino Manzin, kao ni bilo tko od službenih predstavnika udruge Iskorak, nikada i nigdje nije gospodina Primorca proglasio "nadčovjekom" ili "polučovjekom" zbog toga što se kao svećenik odrekao svoje seksualnosti. Isto tako nikada i nigdje nitko od njih nije nekoga drugoga optuživao da uvode bilo kakvu ideologiju samo zato što su drugačiji od njih po svojim seksualnim sklonostima. Neosporno je pravo gospodina Primorca da sa svojom seksualnošću radi što hoće, sve dotle dok svojim postupcima ne ugrožava druge u ostvarivanju njihove slobode, jednako kao što je neosporno pravo svakog homoseksualca da svoju homoseksualnost živi po svom vlastitom izboru i po vlastitoj savjesti. To je jedino ispravno shvaćanje slobode, demokracije i civilnog društva. Nametanje bilo kojeg vida seksualnosti kao apsolutnog i jedino ispravnog, neodrživo je, nemoralno i upereno protiv same čovjekove naravi. Problemi nastaju tek u glavi gospodina Primorca koji je sebi uzeo za pravo da, baš poput Mesije, određuje mjeru nečije čovječnosti! U njegovoj "koncepciji svijeta i društva" nema mogućnosti raznolikosti, tu nema slobode izbora, tu postoji samo dogma kao jedini apsolut i jedina mjera ispravnosti. I upravu tu nastaju dva, dijametralno suprotna, svijeta: jedan, Manzinov, u kojemu ima mjesta za svih, pa i za gospodina Primorca koji se u ime nekog svog višeg ideala odrekao svoje seksualnosti, i drugi, Primorčev, u kojemu nema mjesta za nikoga tko se ne pokorava fikciji njegova vjerovanja. U Manzinovoj koncepciji svijeta i društva, i katolik i homoseksualac bića su iste vrijednosti, ne po tome što jedan vjeruje u Boga a drugi voli osobe istoga spola, nego iz proste činjenice što je svaki od njih čovjek - jednako vrijedan svoje čovječnosti, bez obzira na svoje vjerovanje i na svoje sklonosti. U Primorčevoj koncepciji svijeta i društva, samo onaj tko poštuje nauk katoličke vjere ima pravo sebe smatrati čovjekom, dok svi drugi predstavljaju prijetnju na koju, kako na kraju svoga članka piše, treba "munjevito reagirati". Tu je zloba i nastranost Primorčeva! Tu je pravica, veličina i čistoća Dorina Manzina! Ono što gospodin Primorac prezire iz dna svoje duše i što ga čini nervoznim kad piše o "europejskom nadčovjeku", "koji samoglorificirajuće raste u svijesti o svojoj vlastitoj vrijednosti", jest upravo ta spoznaja da je čovjek svojim povijesnim iskustvom prerastao dogmu i da je u svojoj svijesti o vlastitoj vrijednosti spoznao da nitko, ama baš nitko, nema pravo manipulirati tuđom željom, voljom i slobodom, niti se nad drugim ljudima ponašati poput Boga.
Nadalje, gospodin Primorac piše: "Današnji "nadčovjek" postaje rušitelj i dosljedni preziratelj svoje konkurencije, a u Crkvi kao najvećoj konkurenciji gleda negaciju svojega svjetonazora, pa ju zbog toga i želi javno poniziti i sustavno uništiti njen sustav."
Kolike li inverzije u samo jednoj rečenici?!
Neprijatelj ili "nadčovjek" je opet, dakako, homoseksualac ili šire gej zajednica, a konkurencija je Crkva! Ali što gospodine Primorac ako je recimo čovjek u isto vrijeme i katolik i homoseksualac? I mogu li uopće gej zajednica i Crkva biti konkurenti? Kada bi i htjeli, u čemu?
Kao prvo, gej zajednica kao ideološki izgrađen sustav uopće ne postoji. Homoseksualci nisu ideološki homogena skupina ili organizacija ljudi. Što više, homoseksualaca ima svih svjetonazora, vjeroispovijesti, ideologija, političkih opredjeljenja… Ono što postoji jest gej aktivizam, ili točnije, udruge koje se bave gej aktivizmom. Njih religija kao takva ne zanima. Bog je privatna stvar svakog pojedinca i njegovo je osobno pravo u koga će, koliko i kako vjerovati. Ono što zanima i okuplja gej aktiviste jest društvena emancipacija homoseksualaca i borba za njihovu jednakopravnost s heteroseksualnom većinom. I tu njihova priča počinje i završava! Udruge homoseksualaca nemaju nikakve potrebe rušiti Crkvu, što više jer znatan dio njihovih pripadnika pripada toj istoj Crkvi. Udruge homoseksualaca uvijek su tražile dijalog s Crkvom, ali je Crkva uvijek odbijala svaku mogućnost razgovora s njima, niječući u startu bilo kakvu raspravu o mogućnosti izbora kada je čovjekova seksualnost u pitanju. Crkva nepopustljivo propovijeda kako je heteroseksualnost jedina ispravna, dok svaki drugi vid čovjekove seksualnosti predmnijeva kao grijeh i zlo. Upravo stoga je neodoljivo smiješna tvrdnja gospodina Primorca kada kaže: "Nadčovjek u izgradnji "ljudskog grada" utopistički želi ovladati glavama i srcima ljudi, kako bi uveo kontrolu misli, a istodobno ideološki prokazuje svoje neistomišljenike." Homoseksualci i njihove udruge nemaju potrebe, a ni želje, ovladavati "glavama i srcima ljudi", još manje uvoditi "kontrolu misli". Upravo suprotno, homoseksualci i njihove udruge žele razbiti "vladanje glavama i srcima ljudi" a "kontrolu misli" prepustiti svakom pojedincu. U ovom slučaju tu želju i namjeru za vladanjem i kontroliranjem ljudi ima tek Crkva, koja u svima koji nisu spremni bezuvjetno prihvatiti njene dogme i nauk gleda neprijatelja, nadčovjeka i konkurenciju.
"Tako smo došli do progoniteljskog instikta koji takva ideologija u sebi nosi. Ona neće javno ići u polemike s neistomišljenicima, nego će prozivati, prijetiti prekršajnim i kaznenim prijavama, rušiti već postojeće sustave i uvoditi revolucionarne načine obračuna u uvođenju globalnog totalitarizma." – piše dalje gospodin Primorac. I opet će svoje instikte pripisivati drugima! Jedini "progoniteljski instikt" u cijeloj ovoj priči jest onaj koji je moguće prepoznati u želji i tonu gospodina Primorca kojima se javno želi obračunati s homoseksualcima. Za gospodina Primorca, kao i Crkvu općenito, homoseksualnost jest nešto neprirodno, nemoralno i izopačeno. To je njihovo shvaćanje i vjerovanje. I kada ne bi bilo upravo tog "progoniteljskog instikta", kojeg i Crkva i gospodin Primorac sustavni iskazuju, to njihovo shvaćanje i vjerovanje moglo bi se shvatiti kao njihovo osobno pravo da vjeruju u što žele i da žive kako hoće. Međutim, upravo taj "progoniteljski instikt" jest ono što je opasno, retrogradno i izopačeno. Taj inkvizicijski nagon jest ono što je pogubno i ono na što nemaju pravo ni Crkva ni gospodin Primorac. Jer granica njihova vjerovanja, kao i njihove slobode, prestaje ondje gdje počinje granica svakog pojedinca da sam bira način svog vjerovanja i života uopće. Ako je stoga moguće govoriti o totalitarizmu, onda ovdje možemo govoriti tek o doktrinalnom totalitarizmu, a on se očituje u težnji gospodina Primorca da nauk i vjerovanje Crkve iz katekizma prenese u zakonsku regulativu i društvenu praksu za čitavu zajednicu. Nasuprot tome, homoseksualci i njihove udruge žele slobodno i civilno društvo, društvo u kojemu će svaki pojedinac moći živjeti slobodno, ravnopravno i neopterećeno bilo čime što ga sputava i čini manje vrijednim. Doktrinalni totalitarizam, kojega je dosljedni propovjednik gospodin Primorac, ne podnosi takvo društvo i svaki korak k njegovom ostvarenju smatra "revolucionarnim obračunom", jer njegovim ostvarenjem Crkva gubi upravo ono za što optužuje tzv. "europejskog nadčovjeka" - "vladanje glavama i srcima ljudi" uz pomoć "kontrole misli".
Gospodin Primorac bi trebao znati da se Republika Hrvatska opredijelila za parlamentarnu demokraciju, te se u svom Ustavu izjasnila kao laička država. To znači da su u njoj sve vjere slobodne i ravnopravne, te da je Crkva odvojena od države. Pa sve kada bi i bila točna tvrdnja gospodina Primorca kako "koncepcija nadčovjeka ima temelj u izgradnji svojevrsnoga radikalnog subjektivizma, te sustavnog rada na imaginaciji samoobožavanja u kojem se sam čovjek i njegova ograničenost sakralizira i uzdiže na razinu božanstva", svejedno ostaje neotuđivo pravo svakog pojedinca da sam bira koga će i koliko obožavati, u kojeg će Boga i kako vjerovati, koga će, kako i koliko voljeti.
I na kraju, dakako, čovjeka, polučovjeka i nadčovjeka, moći ćemo, kao i uvijek, razaznati tek po tome koliko je tko spreman prihvatiti i poštovati pravo drugoga da slobodno živi po svom vlastitom izboru i u svojoj vlastitoj slobodi.
U svakom slučaju, gospodine Primorac, želim vjerovati da je vrijeme ovozemaljskih Mesija, koji po vlastitom nahođenju određuju pravila po kojima bi svi drugi trebali živjeti, za Hrvatsku stvar prošlosti.
U Zagrebu, na Valentinovo, 14. 02. 2004.
Ivan David
Autor je (po vlastitom izboru) Hrvat, katolik, pisac i peder iz Zagreba
Il’ si čovik il’ si peder
Hrvatsko je društvo još uvijek debelo prekrito šapom licemjerja i pogubnim velom svekolike političke, kulturne i uopće civilizacijske zapuštenosti
“Muškarac je žrtvovan kao ljudsko biće – žrtvovan je njegov senzibilitet, njegova emocionalnost, njegova sreća da daje i prima nježnost, a sve zato da bude ratnik. Rigidne identifikacije s muškim spolnim ulogama, kao i sa ženskim, predstavljaju ne samo redukciju bogatih ljudskih potencijala kod žena i muškaraca, već su i izrazito povezane s neurotičnošću: kod žena s depresijom, kod muškaraca s agresijom.”
Dr. Maja Kandido-Jakšić, profesorica psihologije,
Slobodna Dalmacija, 27. veljače 2002.
U junačkoj zemlji naših pradjedova, od stoljeća sedmog pa sve do naših dana, unatoč svim učestalim i vrtoglavim mijenama, usprkos tragikomediji neumornog zaplitanja u jednom te istom začaranom krugu, ipak ima jedna stalnost. U vremenoplovu naših bespuća, svako naše vrijeme, bilo ono ratno, poratno, mirnodopsko – zrači vojničkim duhom! Dominiraju u njemu vojnički mentalitet, vojnički jezik, vojnički mirisi, pa čak i vojnički smijeh. Uz sveopće veselje psovanja na javnim mjestima, većini je još čačkalica za zubima. U tramvajima ili vlakovima, čekaonicama ili predvorjima, u bilo kojim javnim institucijama dominiraju mirisi starog duhanskog dima, znoja, svekolike zapuštenosti. Vonj vojarničkih prostora, ćebadi, uniformi, još uvijek struji ponad naših glava zagušujući svaku površinu kojoj je izložena.
Okrenuli se lijevo ili desno; zagledali se u piramidu vlasti, crkve, države, društva općenito … u svakoj zori, u svakom danu, po šumama i gorama; odasvud marširaju neki Jure i neki Boban, odasvud pada neka sila i neka nepravda: odasvud puca neka puška, neki top riče i barut miriše. Topot junačkih čizama odjekuje snažno, upozoravajući nas kako uvijek ima netko tko je budan i tko je spreman bez zaostatka braniti junačku prošlost naših pradjedova, javni moral i zdravlje naroda. Pa čak i kad očevi ili djedovi odlaze uoči rođendana svojih malih sinova, odnosno unuka, u kupnju darova, ponajčešće su to ratne, najskuplje i najljepše igračke: srebrna puška, strojnica, pozlaćeni pištolj, tenk, ponekad i top, sabljica, bodež, kama… Obično se to kupuje i svečano predaje za stolom s tortom i upaljenim svijećama.
Imaginarna domovina i stvarni neprijatelj
Taj vojnički duh i odgoj, koji možete susresti na svakom uglu i u svakoj prigodi, redovito se zasniva na patetici domoljublja, bez obzira smatra li se domovinom bivša ili sadašnja, propala ili tek rođena država, ili pak nešto sasvim treće, što bi se tek trebalo prometnuti u neki novi oblik društvenog uređenja. A zapravo, u cijeloj toj priči, domovina uopće i nije glavni lik! Ona je tu tek nešto što se pretpostavlja, dakle ona je imaginarna i neopipljiva pojava: neka vrsta misterija. Ono što je stvarno, opipljivo, i bez čega je nemoguće zamisliti i složiti cijelu konstrukciju ovog mentaliteta, zapravo jest – neprijatelj! On je taj dušmanin, glavna prepreka na putu ostvarenja stoljetnih snova naših naroda i narodnosti! Nije važno je li on vanjski ili unutarnji, je li s Istoka ili Zapada, važno je da je on tu, da je prepoznat kako takav, i naravno – da je Neprijatelj! I kad nema razloga domoljublju, i kad neprijatelja nigdje na vidiku – on se zamišlja i ne smije se ni pretpostaviti da tako nečeg važnog u životu nema. A ono što je najironičnije i što cijeloj stvari daje još dublji i tragikomičniji karakter jest činjenica da u danom trenutku, ovisno o vremenu i prilikama, neprijateljem može postati svatko!
U proteklih desetak godina i sami smo bili svjedoci metamorfoze čitavog društva iz jednog retrogradnog sustava u drugi, kad se kompletna ljestvica vrijednosti preko noći preokrenula naglavačke. Tako je ono što je još jučer bilo neprijateljski, izdajnički i kontrarevolucionarno, odjednom postalo domoljubnim, državotvornim i kršćanskim. Religija tako više nije opijum za narod, bratstvo i jedinstvo prepoznato je kao bogohulje, zabranjene pjesme postali su hitovi. Čitava mitologija jedne diktature strovalila se u blato povijesnog ništavila, a na njenim razvalinama niknuo je novi kult koji se vrlo brzo prometnuo u servis službu odabranih, a koji su iza njegovih kulisa na nesreći drugih počeli graditi vlastiti uspjeh. Pa ipak, unatoč svoj silini i čitavom mnoštvu dekorativnih promjena, u biti se nije promijenilo ništa! Sve što se izmijenilo tek je adresa neprijatelja: metode progona, način razmišljanja i sveopće ludilo čoporativnog divljanja ostalo je neokrznuto.
Virtualno ratovanje
Ovom prilikom neću nabrajati redoslijed ili kronološki koloplet tko je sve, kada i zašto, bio neprijateljem, a tko žrtvom. O tome su već ispisane čitave knjižnice, a i ukupni društveni, kulturni i politički život u našoj zemlji u tom se pogledu već odavno pretvorio u sapunicu bez početka i kraja, za koju je jedino sigurno da će potrajati nešto duže od «Santa Barbare». Ono o čemu ovdje želim progovoriti jest opći besmisao tog virtualnog ratovanja koji se svakodnevno odvija nad našim glavama i nad našim sudbinama, a u kojem su uvijek i redovito jedine žrtve nedužni ljudi i to iz jednostavne činjenice što se po nekoj svojoj datosti razlikuju od većine u kojoj i s kojom žive.
Stereotipi, predrasude, umišljaji; folklor i demagogija; politička, kulturna i intelektualna prostitucija; inferiornost prema pravima drugoga, bešćutnost prema nesreći bližnjega, samoljublje i bezobzirni karijerizam… glavne su značajke vremena i prostora u kojemu živimo. Demokracija, ljudska prava, tolerancija, dijalog, civilno društvo, pravna država…itd., tek su gromke i velike riječi na koje se svi pozivaju i u koje se svi zaklinju. No, već pri prvoj prilici kada bi se te iste riječi trebale pretočiti u svakodnevni život, nastaju blokade, cenzure, odgađanja za neko drugo vrijeme za koje navodno “još uvijek nismo sazreli”, javna ili potajna eskivaža. U širokom rasponu javnih istupanja i djelovanja, od otvorenog iskazivanja svojih fobija, dakako, omotanih u celofane domoljublja, javnog morala, zdravlja naroda… sve do sramežljivih mucanja kvaziliberalnih zastupnika, koji nisu u stanju izreći ni jednu jedinu cjelovitu rečenicu a nekmoli se izboriti za njeno ostvarenje, hrvatsko je društvo još uvijek debelo prekrito šapom licemjerja i pogubnim velom svekolike političke, kulturne i uopće civilizacijske zapuštenosti.
Jastrebovi, lisice i sove
Recimo, u opipljivoj stvarnosti to izgleda ovako: malo je onih koji će javno priznati da Rome smatraju građanima drugoga reda, no još je manje onih koji će ostati ravnodušni kad se baš njihovo dijete nađe u prilici dijeliti školsku klupu s jednim pripadnikom toga naroda. Malo je onih koji će javno zanijekati pravo pojedinca da sami određuju s kime će i kako živjeti, no još je manje onih koji neće ostati zaprepašteni pred prizorom dvojice zaljubljenih mladića koji bi se usudili zagrliti i poljubiti na nekom javnom mjestu. Čak će i u Ustavu bez problema biti ispisano nekoliko zanosnih rečenica o temeljnim ljudskim pravima i slobodama, ali kad u jednoj malo gledanijoj emisiji na takozvanoj javnoj televiziji bude pozvan predstavnik jedne legitimne udruge homoseksualaca, čisto onako da obrazloži svoje viđenje tih istih prava i sloboda, bit će onemogućen, jer ipak, moramo priznati, to je malo previše za naše boležljivo narodno biće, zar ne?
U državi u kojoj već desetljećima glavnu riječ vode poglavnici, maršali, isluženi generali, propali sekretari, jastrebovi, lisice, sove (prepoznajete li ove nadimke?) i ini jurišnici preživjelih plutokracija i mafijaških grupacija, doista je teško razlučivati dobro od zla, pravo od zločina, prirodno od neprirodnog. U zemlji u kojoj i najosnovije pretpostavke za normalni život, kao što su pravo na rad, redovitu plaću, stan…, predstavljaju neku vrstu više filozofije, govoriti o nekim drugim pravima, koja su, usput budi rečeno, jednako tako notorna i elementarna, u tom kontekstu može izgledati sasvim neumjesno, besmisleno i beznadno. U takvom ozračju biti drukčiji od većine ujedno znači biti unaprijed osuđen na svakodnevnu diskriminaciju, poniženja svih vrsta, pa moguće čak i na javni linč.
Ne pristajati na isprazne igre bez granica, ne odustajati od traženja svojih prava, ne odricati se bar minimuma svog ljudskog dostojanstva, ne miriti se sa šutnjom, javno govoriti, nastupati, polemizirati, ljubiti se na ulici, uporno i dosljedno iznositi svoju vlastitu istinu … jednom riječju naprosto živjeti (!) – pa čak i onda kada sam Ciganin ili peder – moje je pravo i moja je dužnost. Jer, kako reče J.J.Rousseau “odreći se svoje slobode znači odreći se svojstva čovjeka”!
Odgovor na jednadžbu
Sasvim je sigurno da će na ovim našim prostorima, zatrovanim od raznoraznih -izama (fašizam, komunizam, tuđmanizam…) i fobija, sve naše mogućnosti još dugo biti omeđene sa dva velika ili (“ili pukovnik ili pokojnik”, “ili pare ili jare”, “ili život u laži ili vječno prokletstvo otpadništva” – ništa između, nikakva nijansa mogućnosti trećega, sama krajnost i sama zapovijed). S druge strane, jednako je tako sigurno da se nitko, ama baš nitko drugi, osim nas samih neće, niti htjeti niti znati, izboriti za naša prava.
Vjerujem da nikad neću biti uzoran vojnik imaginarne domovine, i moguće je da nikad neću imati jedno dijete više, unatoč svim usrdnim preporukama, željama i nadahnutim propovijedima vječnih čuvara našeg junačkog ognjišta. Ali sam isto tako siguran da je jedini moj ispravan odgovor na jednadžbu iz naslova ove kolumne: odbijanje svakog izbora koji će moju osobnost dijeliti po aršinu bolesnih predrasuda patološkom mržnjom zadojenih tipova.
Dakle, gospodo, istina je. Jesam!
I čovik i peder!
Ivan David
Zarez
Inauguracija
KOLUMNA - ZAPISI JEDNOG MULCA (1)
"…Ispit savjesti! Pomislite ovaj čudnovati slučaj: naći se ovako jednoga dana, sam, bez igdje ikoga u svojemu životu, bez učitelja, bez roditelja, bez prijatelja; zatvoriti se - i to zaključati se - u sobi koju niste platili, pa sjesti za stol i nagnuti ruke na lakte. Napolju pada kiša ili vija vjetrina ili je velika magla; na staklima je vlažni dah kao tanka koprena. Pa onda kazati? Deder da sada, sami samcati sa svojim mislima, obnovimo sliku svijeta u sebi, upravo da je stvorimo, da pomislimo, kakav mora da je on u svojoj cjelini i svojim pojedinostima, a naročito da se dosjetimo, da se domislimo, kakvi su pravi zadaci našega duha."
Tin Ujević, Zapisi (Ispit savjesti)
Jeste li ikada osjetili, bar negdje duboko u sebi, potrebu za takvim nečim? - Meni se to dogodilo bezbroj puta i svaki put zaključak je bio drukčiji! Da ne bude zabune: nisam mudrac, nisam filozof, nisam mistik, nisam prorok, nisam propovjednik; nisam ništa od onoga što bi unaprijed određivalo sadržaj i vrijednost mojih razmišljanja - upravo suprotno! Nasuprot svim proklamiranim kodeksima vrijednosti, nasuprot svim filozofskim, političkim, religijskim i inim doktrinama i dogmama, kojima je današnja civilizacija premrežena više nego ikada u svojoj povijesti, želim postaviti tek nekoliko običnih dječjih pitanja. Pa čak ni odgovor na ta pitanja ne držim za nešto definitivno i konačno, za nešto što se ponovno ne bi moglo donijeti pod znak upitnika i o čemu se ne bi moglo razglabati na mnogo drugih načina i iz sasvim drugih kutova gledišta.
Još iz biblijskih vremena, u priči o Prvom čovjekovom grijehu, poznata je slika Adama i Eve koji su bili razapeti između dvije mogućnosti: vječni život u raju zemaljskom uz uvjet poštivanja Božje norme - "Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!" - ili vječno progonstvo i prokletstvo ukoliko se usude ubrati jabuku spoznaje. Pa ipak, unatoč ljepoti Edena, prvi čovjek nije mogao odoljeti onom praiskonskom pozivu zmije: "Otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo". - Od tada pa sve do danas oči svijeta ostaju otvorene, a dobro i zlo postaju dvije glavne rijeke između kojih se odvija cjelokupna ljudska povijest.
Tu negdje izviru moja prva dva pitanja: što je dobro a što je zlo?
Dakako, o tome bi mogli raspravljati danima i opet ne bi mnogo toga rekli što već nije negdje rečeno ili spoznato, oko čega ćemo se složiti ili nećemo, na temelju čega ćemo se svrstati kao ljudi istog, sličnog, različitog ili pak dijametralno suprotnog svjetonazora - i na kraju: na temelju čega ćemo se postaviti u sasvim određeni međusobni suodnos.
Nemam nakanu ovdje odgovarati na pitanja o tome što je dobro a što zlo, zašto je nešto dobro a zašto nešto zlo, i koji su moji argumenti za moje stavove (to bi trebalo biti temom mojih slijedećih kolumni). No, odmah na početku želim izreći jednu posuđenu rečenicu koju inače uzimam kao preduvjet za bilo kakvu mogućnost daljnje komunikacije (jer bi se sve drugo svodilo na ovu ili onu vrstu monologa, i to obično popraćenog terorom ove ili one vrste, u svakom slučaju u korist - prividnu ili stvarnu? - onoga tko je jači!), a ona otprilike glasi ovako: "Sloboda pojedinca prostire se sve do one točke gdje ta ista sloboda ne počinje ugrožavati slobodu nekog drugog pojedinca!" - Čini mi se kako se upravo tu, u ovoj jednostavnoj formuli, krije ključ koji bi mogao otključati mnoga vrata višestoljetnih nesporazuma i opreka, a koji su opet, u međusobnim obračunima, razračunima i nadmetanjima, ljudsku civilizaciju nerijetko dovodili do usijanja, samouništenja i raznoraznih degradacija svih vrsta i oblika.
Naime, ne vjerujem u nijedan oblik kolektivne istine, u nijedan oblik kolektivnog cilja, svrhe, smisla… - povijesno iskustvo nas uči kako su upravo takve istine imale najpogubnije učinke po čovječanstvo i samog čovjeka. Shodno tome, za razliku od Adama i Eve, naš današnji izazov ukazuje se proporcionalno obrnutim: vječni život u progonstvu i prokletstvu proklamiranih istina koje nam nameće naše svakodnevno okruženje - ili u jabukama vlastitih spoznaja razlučivati dobro od zla, kako bi svoj svijet, ali i svjetove drugih, što više učinili sličnijima raju, ili ono barem što dostojnijim i ugodnijim čovjekovim obitavalištem.
Činjenice nam neopozivo govore da je svijet u kojem živimo uvjetovan nebrojenim različitostima i da upravo o njihovom međusobnom suglasju ovisi naš zajednički opstanak i kvaliteta življenja. Dakle, nesporno je da nas ima crnih i bijelih, vjernih i nevjernih, katolika i budista, pravoslavnih i muslimana, Srba i Hrvata, Amerikanaca i Čečena, bogatih i siromašnih, homoseksualnih i heteroseksualnih, mnogobrojnih i malobrojnih… - jednako kao što je nesporno da svakome od nas pripada jednak komadić slobode i dostojanstva bez kojih je svaki razgovor o bilo kakvom smislu suvišan i licemjeran. Moje je pravo moj život živjeti po vlastitoj istini, jednako kao što je pravo onog drugog njegov život živjeti po njegovoj istini. Problemi nastaju onda kada jedna istina postane vrjednija od druge: kada jedna postane mjerilo za superiornost a druga razlogom za diskriminaciju. Okrenemo li se unatrag brzo ćemo spoznati kako su se svi sporovi, netrpeljivosti, ratovi, stradanja, zatiranja i nebrojene druge nevolje, a koji su obilježili gotovo čitavu ljudsku povijest, lomili upravo na toj poluzi, i da smo još uvijek debelo zaljuljani između provalije poznate po principu sile jačega i onog nečeg drugog, čemu navodno težimo!
Stoga nije pravo pitanje: jesam li Srbin ili Hrvat, jesam li vjernik ili nevjernik, jesam li državotvorac ili anarhist, jesam li homoseksualac ili heteroseksualac…? - Zapravo, to uopće i nije pitanje! - Pitanja nastaju onda kada nekome moje datosti ili opredjeljenja postanu sporna samo zato jer su njegove datosti i njegova opredjeljenja drukčija od mojih, pa u mojim genima ili mislima vidi bijele miševe koji navodno opoganjuju čistoću njegove vizije svijeta. Ova opasnost je tim veća što od nje ne obolijevaju samo pojedinci: od te opake, nerijetko smrtonosne i u svakom slučaju teško lječive bolesti često boluju i čitava društva, pa čak i šire ljudske zajednice. A da bolesti ima - na ovim našim prostorima i u ovom našem vremenu! - i više je nego očito! Pitanje je samo kada ćemo priznati njeno postojanje, otkriti viruse koji je uzrokuju, te jesmo li je spremni i sposobni liječiti (pa ako je moguće i izliječiti!).
Ima još mnogo jednostavnih rečenica u kojima se kriju velike istine, no za ovu priliku želim ponoviti samo još jednu, ispisanu u obliku grafita negdje na zidu zagrebačkih ulica (već ju je netko od hrabrijih spominjao u svojoj kolumni na ovim našim stranicama!), a ona glasi: "Sloboda ti nije dana - moraš si je sam uzeti". Jedan osobenjak, negdje u prvoj polovici prošlog stoljeća, napisao je nešto još drastičnije: "… ništa nam nije dano, sve se tek mora steći, i to ne samo sadašnjost i budućnost, već i prošlost" (F. Kafka, 1920.,iz Pisma Mileni). Još od predškolskih dana, najčešće pitanje koje su mi postavljali roditelji, odgojitelji, vjeroučitelji, pa čak i prijatelji… bilo je otprilike ovo: koji je smisao tvoga života? Na to pitanje nikada nisam znao točan odgovor unatoč svim podukama i savjetima koje su mi isti redovito servirali. Istini za volju, na to pitanje ni danas ne znam konkretan odgovor. Ali za utjehu znam nešto drugo! - Kada su u jednom novinskom razgovoru ovo isto pitanje postavili sasvim originalnoj i neponovljivoj Vesni Parun, njen odgovor bio je jednako tako neponovljiv, originalan i intrigantan: "Ja ne tražim smisao života nego ga življenjem neprestano stvaram. Iz prkosa. Samo za sebe, jer je laž da to itko može činiti za druge. Možeš raditi za nekog, ispaštati za nekog, ali ne možeš za njega tražiti smisao života. Ni umjesto njega. A u tome je najveća pogreška i krivnja svih propovjednika smisla, plaćenika institucionalnog traganja za takozvanim apsolutnim smislom. Mnogo je lakše biti svim formama zaštićen govornik, obmanjivač, negoli svakodnevno u borbi protiv svih obmana, upregnut tragač. Uostalom, koliko smisla ima ovaj svijet, koliko ima smisla u međusobnom žderanju, u krvavim bitkama za nacije, države, načela… Ako je samo jedno grlo priklano na tom svijetu, onda svijet za mene nema smisla. I gotovo." (Feral Tribune, 22. siječnja 1996.)
Nekako u tom duhu i ja se osjećam kao neka vrsta mulca, kopileta, nezakonitog djeteta današnjeg hrvatskog (ali ne i samo hrvatskog!) društva. - Dakako, iz prkosa! - Možda i zbog toga što sam konačno odlučio jabuku vlastite spoznaje ubrati sam, te u razlučivanju dobra od zla pred oči svijeta iznijeti i jednu drugu istinu koja definitivno postoji, koja je tu, i o kojoj napokon treba jasno i glasno progovoriti.
Hoće li svijet imati smisla, i koliko - ovisit će prije svega o tome hoćemo li imati dovoljno hrabrosti i umješnosti u pravo vrijeme postavljati prava pitanja! No prije svega, poučak Tina Ujevića iz samog početka ove priče, temeljnim je preduvjetom za bilo kakav korak u bolju budućnost, koja nota bene počinje upravo sada.
Dakle, nije sporno jesam li i zašto sam peder!
Pravo pitanje zapravo glasi: zašto ne mogu (ili ne želim?) živjeti kao peder?
Ivan David,
novo ime hrvatske kulture
www.gay.hr
